PONIŽENI I UVRIJEĐENI

NE ZNAM DA LI JE OVAJ SVIJET ZA NMENE ALI JA ZA NJEGA SIGURNO NISAM


19.10.2012.

Priča o gospodinu Uzoritom

Znam ja njega, on je dobar drug; zna da progovori poneku lijepu riječ, ima otmjene geste i rijetko kad o nekome govori ružno. Kad treba, nježno će staviti desnu ruku na svoje široke grudi i reći "halali". Naravno, Petkom redovno ide na džumu, poslije koje korektno sačeka nekoliko sati i onda u strogo biranim kafanama lijepo zalije akšam u Petak. Po tome je on tipični Bošnjo - ni za šta neće propustiti džumu, ali će zaboraviti ostala 34 vakat - namaza u hefti. Klanjaće jedan namaz u sedam dana i u istom periodu će se nacugati bar tri puta. Na najbolji mogući način primijenjeno nasljeđe seVdaha.
I pošten je - dokazao je to onim svojim prepoznatljivim stavljanjem desne ruke na grudi, čestim traženjem halala i očinskim odnosom prema okolini.
Istina, govorkalo se nešto o krađi nekakvog kupusa i nestanku nekakvih gajbi "Sarajevske pive", ali ja ne vjerujem u to. Ne može čovjek s glavicom kupusa u jednom i pivom u drugom džepu svog besprijekorno uglancanog sakoa otići u džamiju.
Ne! Lažu ljudi.
A to što je u međuvremenu "svukao u ravan" neke firme - nije on kriv. Em recesija, em država nikako ne pomaže privredu ni vanprivredu. On je sigurno sposobni, politički pažljivo odabran kadar, onako kako se to kod nas inače s pažnjom radi.
Da, jeste, on je član jedne velike stranke, ali zar tako nešto i ne priliči čovjeku koji se jednako dobro snalazi u privredi, sportu, kulturi, politici...  gromada. I postao je član, a potom i dužnosnik samo iz ideoloških pobuda. Njemu je narod iznad svega.i sve će uraditi za njega. Obzirom da je veliki vjernik, njega Svevišnji nagrađuje na najbolji mogući način - članstva u upravnim odborima, nadzornim odborima, upravama ovog i onog, i čemu sve ne.
I nemojte slučajno da pomislite da je on poltron, jeftina politička hulja i ljigavi uvlakač, on jednostavno u sve te političke igre ulazi sa čistom namjerom da pomogne svom napaćenom narodu. A to što se usput na njegovom računu na ovaj ili onaj način zaustavi poneka markica, nije on kriv. Kriv je sistem koji je donio takva pravila. A on je legalista i strogo se pridržava svih mogućih Zakona, prava i pravila.
Neki zli jezici govorili su da je za nekoliko mjeseci završio fakultet i veoma brzo nakon dobijanja diplome dobio mjesto rukovodioca. To su govorili oni koji zavide njegovom uspjehu. Ko je njima kriv što su glupi pa četiri ili pet godina grijali guzicom stolice pripremajući ispite i sad čekaju na birou.!? Nemamo mi vremena čekati tolike godine da mladi ljudi diplomiraju! A on će za nekoliko godina u penziju. Pa ko to ima tako crnu dušu da dozvoli da on sa svim tim zaslugama u penziju ode kao kakav referentić!!  Pa prirodnije je da ode sa stilom, kao direktor.  Takvi formati drugačije ni ne mogu. I onda će sa kojom miljom penzije otići na zaslužen odmor i dobiti priliku da piše memoare. Intelektualci tog tipa i sa takvim zaslugama to čine. Moraju. Trebaju, jer buduća pokoljenja moraju učiti na njegovim pozitivnim iskustvima. Moraju naučiti kako se voli svoj narod i kako se ta ljubav naplaćuje, kako se pošteno zarađuju pare na kupusu i pivi, koji je najbolji način da se završe visoke škole i steknu visoke funkcije, kako se "bistri" politika i kako se stiču i čuvaju prijatelji.
Takvi neizostavno postaju uzori mladima.
A omladina koja ima takve uzore, ne treba da brine za svoju budučnost.

08.10.2012.

Godine....

Godine...
Prolaze pored mene kao namrgođeni prolaznici  koji se zadubljeni u svoje misli samo katkad očešu o mene  i  produže dalje i ne primjećujući da su poremetili tok mojih misli. Taj slučajni prolaznik se ne vraća. Nikada i nikome. Možda se sretnemo na kraju, kad se svi računi budu svodili i kada budemo morali odgovarati za sva učinjena djela.
Večeras svodim neke druge račune.
Prisjećam se nekih događaja i ljudi, dragih i dobrih, onih kojima sam davao i od kojih sam uzimao. Onih kojima sam mogao reći svoje tajne, a njihove ćuvam i danas.  Mnogih nema... neki su umrli, neki previše daleko, a neki se jednostavno izgubili u životu..
Tražio sam, potom, prijatelje u nekim ljudima za koje sam iskreno i s nadom mislio da mi to mogu biti.  I kada pomislih da sam našao, on izda. Jedan, drugi, treći... sve Jude.
I svaka izdaja boli.
I shvatiš da se više nemaš kome povjeriti.
Nemaš s kim razgovarati a da mu vjeruješ, da si siguran da tvoje riječi neće otići negdje i nekome...
Ostaneš na trenutak sam, utoneš u misli i dobiješ jednu ovakvu noć. Tamnu, crnu, samotnu, tužnu... jednu od onih u kojoj zora dolazi sa zakašnjenjem. I tako sam se sjetio jednog davnog prijatelja kojemu sam se dugo vremena s povjerenjem i bez straha povjeravao - mog bloga.
Sjedne ćovjek ispred kompjutera i lagano istrese iz sebe sve, s povjerenjem i bez strahova.
"Čudno je to" - pomislih - "napišeš nešto, mnogi to čitaju, a ti nemaš osjećaj da odaješ vlastite tajne".
To onda mora da je dobar prijatelj.
Zašto sam ga ostavio prije 4 godine?
Ne znam.
Možda sam se zasitio, možda zato jer su i neki moji blog prijatelji prestali pisati.
Gdje su sad?
Travnički, Mirnesa, Drinski, Švabica, Jenix,... pisali smo jedni drugim, sretali se...  čak smo Travničkom pomogli da napravi film.
Pokušaću da prevarim godine... da zaboravim da me toliku dugo nije bilo, da pronađem neke od starih blog prijatelja i sretnem nove.
Da zaboravim čovjeka koji me prije nekoliko dana izdao... zauvijek.
Nema popravnog.
Mislio sam da ima obraza a on mi pokaza dvoličnost. A jedan poznanik reče da on nije dvoličan, već "trolićan". Nasmijah se na tu čudesnu semantičku prekompoziciju i pobjegoh i vlastitu zbunjenost.
Sad sam, eto, opet tu. Blog me neće izdati. I pisat ću... češće. Da olakšam sebi. Neko će opet valjda čitati i ostaviti po neki komentar... tek da se zna da sam prisutan.

29.01.2009.

ZA I PROTIV ŠEZDESET MINUTA

Prijetnje su postale sastavni dio naše svakodnevnice – svi prijete svima: političari političarima, mafijaši mafijašima,  intelektualci intelektualcima, novinari novinarima.

I navikosmo nekako na njih, pa nam neobićno kada prođe dan a da u medijima ne osvane vijest da je neko nekom prijetio. Isto kao kad smo u ratu navikli na granate, pa kada se desi da prođe cijelo jedno prijepodne a da nije pala ni jedna granata, mi se u čudu zapitamo: Šta im Bi? Gdje su? A tobdžije pijane od rakije pokupljene po podrumima napuštenih kuća, negdje leže i drijemaju, svjesni da neće zakasniti kad  god ispale granatu – žrtve su uvijek tu jer nemaju gdje pobjeći.

Tako i oni koji prijete – uvijek imaju žrtvu koju će uplašiti svojom prijetnjom. Ako je uplaši – dobro je, a ako ne, bar je neko vrijeme zabavio gladnu raju prićama o prijetnji a ne o potrebi da se nešto mijenja.

Aktuelna prijetnja je ona upućena Bakiru Hadžiomeroviću, uredniku magazina FTV „60 minuta“ i novinaru ovog magazina Avdi Avdiću.

Prijetnje nisu nimalo bezazlena stvar. Rijetko kad se zna ko ih je uputio a skoro nikada ne znate da li su ozbiljne ili ne. Teško je svakodnevno strahovati za svoj život i svoju porodicu. Taško je posmatrati svoju djecu i misliti o tome da mogu biti nećija žrtva jer ste radeći svoj posao nekome „stali na žulj“.

Razumijem te ljude i suosjećam sa njima. Iskreno, ne bih bio u njihovoj koži. Hadžiomeroviću se na neki način čak i divim jer čovjek ima petlje da javno govori o kriminalu i nečasnim radnjama moćnika. Jasno je da on to ne bi mogao raditi tako kako radi da iza sebe nema nekog dovoljno moćnog da ga štiti. I to je OK. Nama treba neko ko će napokon raskrinkati korumpirane i kriminalizirane političare.

No, postoji i druga strana, ono sa čim se u pogledu Hadžiomerovića i njegove emisije nikako ne mogu složiti, a to je činjenica da idejni tvorac i kreator tog magazina nije Bakir Hadžiomerović već Zlatko Lagumdžija; da „60 minuta“ može blatiti koga hoće ali SDP ni u snu. Da nije tako, Hadžiomerović bi kao pravi profesionalac reagovao na medijska pisanja o navodnoj Lagumdžijinoj malverzaciji na fakultetu ili njegovoj krađi namještaja iz stana koji je morao napustiti, ili o „poslovanju“ reklamne agencije njegove supruge i sl. Pozvao bi Lagumdžiju da narodu pojasni sve to, ali o tome ćute i Hadžiomerović i Lagumdžija.

Svima nama jejasno da se trenutno vladajuća klika bogati na leđima bosanskohercegovačke bijede, da nas lažu i kradu licemjerno nas gledajući sa naših malih ekrana kupljenih na kredit, da niti hoće niti mogu da od BiH naprave pravu državu, da među njima ima više lopova nego u cijelo italijanskoj mafiji, da nemaju ni malo morala. Ljudskosti....

O tome Bakir govori ... i govori istinu. Ipak, morao bi znati jedno: nisu u vladajućim strankama svi lopovi niti su u SDP-u svi pošteni. Svi su oni, u biti „u pet deka“.

Na koncu, pokazao se i taj Lagumdžija dok je bio na vlasti; uzeo je sve što se moglo uzeti, od predsjednika mjesne zajednice do ministra i premijera, pa mu i to malo bilo, nije se potrudio da makar zamrzne svoje mjesto na fakultetu, što su studenti dobro osjetili.

Alžirce je Lagumdžija poslao u Guantanamo, da bi se poslije, kao, zauzimao za njihovo puštanje. I kada su neki od njih pušteni, Lagumdžija se (po ko zna koji put) pojavio u „60 minuta“ da sve to pojasni. I ustanoviše on i Bakir da Zlatko Lagumdžija nije kriv, istovremeno horski sažalijevajući nesretne Alžirce i njihove porodice. Bakir Hadžiomerović bi trebao biti bar toliko pošten prema tim ljudima, javnosti, svojoj profesiji i sebi samom, pa da pusti prilog koji je objavio u svom magazinu emitovanom odmah nakon hapšenja. I on sam bi se iznenadio žestinom kojom se obrušio na te „teroriste“ i pravljenjem Bosne i Hercegovine zemljom islamskih terorista.

O tom „terorizmu“ je u „60 minuta“ bilo govora bezbroj puta. Reče Bakir da sve što radi, radi jer vjeruje u BiH. Ne znam onda, da li je prilikom pravljenja tih priloga mislio o tome koliko štete pravi svojoj voljenoj BiH.  Terorista kod nas, naravno, ima, ima ih i u Americi, Britaniji... i o njima treba govoriti, ali ne treba ih izmišljati tamo gdje ih nema.

Treba ponešto reći i o jeziku emisije „60 minuta“. Tu ćete često čuti termine: lopov, kriminalac, bandit, lažov... i milion sličnih. Da li je primjereno javno etiketirati ljude takvim epitetima??  Ljude puno starije od sebe. Gdje su tu kultura i moral?

Ja lićno ne volim Nedžada Brankovića – kad na TV vidim onaj njegov prepotentno – ironično – lopovski osmijeh, najradije bi razbio ekran i (da je ikako moguće) zgrabio ga za gušu. Ali ipak – nije li previše da ga novinar (intelektualac i javna ličnost), javno nazove banditom. U najmanju ruku nekulkturno.

Ne volim ni našeg Reisa Cerića. Čovjek je u toku svog jednog i po mandata više vremena proveo u avionu nego Nijaz Duraković u kafani, a onda ne trepnuvši kaže Senadu Hadžifejzoviću kako je više među narodom nego on. Malo sutra. Nema ga među narodom, a u ovim teškim trenucima, vjerki poglavar bi trebao biti.

Ali, je li to razlog da Bakir Hadžiomerović tog čovjeka javno nazove lažovom, dok se pred drugim (Kardinalom Puljićem), poltronski i snishodljivo smijulji navodeći ga da kaže kako je onaj prvi (Cerić), lopov i lažov. Čovjeka koje je ipak vjerki lider, puno stariji od njega i mogao bi mu biti otac.

Bez daljnjeg – nekulturno.

I zadnja zamjerka; u nastupu u jednoj emisiji na FTV Hadžiomerović napokon reče da je SDP-ovac. Mislim da se novinar ne bi smio tako javno etiketirati, makar i u smislu priznanja za koga je glasao a za koga ne. Kako sada imati povjerenja u njegovu objektivnost kada nekoga iz SDA ili Stranke za BiH nazove lopovom (makar on to i jeste), a u emisiju pozove Lagumdžiju da to iz stručno-političkog i moralno-etičkog ugla pojasni.

Ruku na srce, taj momak radi odlično, ali sebi uzima previše slobode.

I nakon svega nameće se zaključak da je „60 minuta“ prava slika i prilika stanja u našem društvu. Nije savršena ali nam treba.

A prijetnje... iskreno se nadam da nisu ozbiljne i da će Bakir Hadžiomerović živjeti mirno sa svojom porodicom. Na koncu, svi mi koji živimo u ovom sranju od države to i zaslužujemo... izuzev Bakirovih omiljenih „žrtava“ – Dodika i Brankovića... i još par hiljada odvratno pokvarenih političara.

 

24.10.2008.

opet ja!!!

Vidim, neki moji stari blogerski prijatelji ponovo pišu... Pa po onoj staroj; vidjela žaba da se konji kuju.. i ja digoh nogu. Doduše, i to dizanje (kao i dizanje bilo čega drugog) stvara mi probleme. Ta angina pectoris...

Jednom se pred mojim doktorom nasalih pa umjesto angina rekoh vagina, a on mrtav ozbiljan reče: Ni ne sanjate koliko ima istine u toj vašoj igri riječima. Nisam ga skužio jer kako god sam sto posto siguran da imam anginu, toliko sam siguran da nemam vaginu. Osim toga nisam našao nikakvu vezu. Ali ko zna... možda su u međusobnoj vezi pojava Peris Hilton i Halejeve komete?

Ha!!

Ipak, reče Đole - Neko to od gore vidi sve. Valjda se sve zasluži ili dobije "tek onako". Anginu sam dobio, zasluženo ili ne... ali, skoro istovremeno i svoju dobru vilu - rođaka sa kojim sam odrastao ali se nismo vidjeli godinama. Pojavi se čovjek, sjedemo popijemo, prisjetimo se djetinjstva... tako neko vrijeme a on mi onda, ničim izazvan doveze jednog prekrasnog "Rovera". Onako... poklon... koža, drvo, klima, automatika, 150 konja... bla, bla... ma sve full. Kaže kako zaslužujem nešto bolje od Renoa kojeg sam ja hvalio kao da je Porsche.

Poslije me pozove kod sebe i uvjerim se u to koliko je čovjek uspio. I drago mi... Obiđemo nekoliko evropskih metropola i ja nazad u našu svakodnevnicu.

Onda me moja dobra vila ljetos odvede na lijepo sedmodnevno krstarenje Jadranom. Već prvi dan mi ukrade novčanik kako ja ne bi platio ništa... i tako je bilo do kraja. Ma imam ja love - kažem ja njemu a on odgovara kako se ne radi o novcu - hoće da sve bude od njega. Razumijem, ali mi nije baš drago. Nisam navikao da drugi ama baš sve plaćaju za mene. A opet - vidim da to njemu pricinjava zadovoljstvo. Pa hajde, bar smo sretni obojica - svako na svoj način.

A onda opet loše - sad moja supruga ima zdravstvenih problema. Opet doktori, nalazi, brige..

Pa onda opet prelijepa sedmica sa porodicom na Jadranu... svijet opet izgleda tako lijep. More, najdraže osobe na svijetu, crno vino i obavezna Orada na roštilju uz prelijepo avgustovsko predvečerje.

Pa kući. Posao, predizborna kampanja kroz koju su me "političari" skroz iscijedili... i onda opet ružna vijest. Smrt jednog meni veoma bliskog rođaka. Imao je samo 47 godina. Za kratko vrijeme se razbolio i umro...

I sve tako toplo - hladno... taman za moju anginu na koju i dobre i loše stvari jednako utiću. A mene krenulo.  . Ako je to u vezi sa doktorovom reakcijom na moju opservaciju u pogledu imena bolesti, onda je zaista (s oproštenjem)... jebeno...

24.08.2008.

Lesi se vraća kući

Pola godine nisam bio tu. Nikako.

Bio sam odlučio otići tiho i neprimjetno, valjda onako kako sam i došao. Pomalo mi se činilo besmislenim... dijeliti sebe sa nekim nepoznatim ljudima u čudesnom virtualnom svijetu.

A opet... stekao sam tu i neka poznanstva... neke drage ljude koje sam sretao, izlazili na piće, čak radili i neke poslove. Postali su stvarni i više nisu bili samo lica iza kompjuterskih monitora.

Razmišljao sam...nedavno je neki momak, čini mi se negdje kod Lukavca, izrežirao vlastitu smrt, organizovao sahranu i sakrio se negdje da vidi ko će mu sve doći na posljednji ispraćaj. Razočarao se, jadnik, kada je shvatio koliko je malo ljudi došlo na njegovu dženazu i da tu nema čak i nekih prijatelja.

Istina nenamjerno, ali i ja sam se, u tom našem virtualnom svijetu načinio mrtvim. Neki od blogera su mi se jedno vrijeme javljali i prestali... i  onda zaboravili. Okrenuli se svojim životima, problemima, radostima, blogovima i nekim drugim osobama. Ljudi te brzo zaborave. Valjda to tako treba da bude. Pitanje je samo kada, kako i hioće li te se uopće neko sjetiti, makar kad ga nešto snažno podsjeti na tebe.

A meni se za ovih pola godine desilo svašta. Moram reći, puno više lijepih nego ružnih stvari. Hvala Bogu. Valjda je i bio red nakon onih zdravstvenih problema koje sam imao prije godinu. I sada to osjetim ponekad, ali čovjek se navikne i na to i komotno živi s tim.

Ne znam hoću li pisati o svemu što sam doživio ili ne. Možda bi bilo dobro čuti komentare onih koji nemaju nikakvog razloga da te lažu, pa mogu napisati samo ono što misle. A možda to i neće biti interesantno za druge. Možda ono što meni znači puno drugima ne predstavlja nešto posebno.

Ne znam.

Ali, evo, oglasiću se na blogu pola godine kasnije.... i nekako mi je drago da sam to učinio. Kao Lesi u onoj staroj priči.

 

22.02.2008.

S(TRES)SS

Rekao mi doktor da se ne smijem nervirati... reče kako stresovi negativno utiču na moje zdravlje.

Ja mu vjerujem, samo....

- Stresem se kad odem u poštu platiti račune...

- Kad  bezobrazni komšija parkira svoj automobil tako da ja ne mogu izaći....

- Kad čujem balavog maloljetnika kako užasno psuje i to tako glasno da ga svi čuju, a još njih 5 – 6 istih takvih džilkoša oko njega sve to odobravaju urlajući od smijeha...

- Kad mi trgovac vrati kusur, pa se nakon moje opaske da slučajno fali samo pet markica, malo zacrveni i kaže: Šta ćete, ko radi, taj i griješi...

- Kad vidim šezdesetogodišnjeg manijaka kako u tramvaju kao slučajno dira mršavu stražnjicu petnaestogodišnje učenice...

- Kad par sati iza ponoći ispod mojih prozora prođe automobil pun pijanih balavaca a iz auta trešti jednolična tres-tres buka rejva koja me izbaci iz kreveta

- Kad mi pospani pumpaš na benziskoj umjesto benzina naspe dizel

- Kad konobar ispred mene odnese šoljicu sa onim najslađim posljednjim gutljajem kafe..

- Kad moja sisata komšinica s prvog sprata pere svoj balkon i svu prljavu vodu sruči na moju glavu

- Kad neuki lokalni biznismen u društvu pet akademski obrazovanih ljudi cijeli sat prića nebuloze o domaćoj ekonomiji a oni ga moraju pozorno slušati jer biznismen „časti“

- Kad me službenica dobro nanervira prije nego udari pečat na dokument koji dokazuje da postojim...

- Kad me domaći političar s facom na kojoj piše „ja sam lopov“ sa mog TV ekrana kineske proizvodnje ubjeđuje kako sve što radi, radi u mom interesu...

- Kad me potpuni idiot na poziciji predsjednika jedne velike države ubjeđuje kako je dobro ubijati i zatvarati pripadnike jednog naroda kako bi im donio demokratiju...

 Kad... ma dodijalo mi je više nabrajati a znam da toga ima još...

Ponekad tako dosadim i sam sebi.... pravi mrgud...

Ili ne valjam ja ili je svijet oko mene totalno puk'o...

Samo, nešto ima trulo.......

 

 

14.02.2008.

PENDREK KATARZA

Ovih dana se jako puno prića o toj famoznoj maloljetničkoj delikvenciji i to na način kao da se to prvi put dešava. Kao da se prvi put susrećemo sa činjenicom da je maloljetna osoba nekoga ubila, povrijedila, napala...

Prije dvije godine maloljetnik je u jednoj od sarajevskih vaspitno – poprabnih ustanova ubio svog vršnjaka, nožem, kažu vrlo svirepo i hladno.

Bio sam svjedok slučaja kada djevojka od nekih 16 godina otima mobitel puno mlađoj djevojčici. Nismo imali kad ni reagovati a ona je već nestala – kao pravi profesionalni lopov.

I zašto se budimo tek sada?

Bojim se da i ovo nije politička ujdurma koju je neko zakuhao igrajući se životima mladih. Lijepo je to iskoristila zagrebačka Nova TV sa onim famoznim prilogom koji su ukrali od Hayata a na to namontirali svoju priču kako su Bošnjaci ubili Hrvata, a da ti pametni novinari nisu ni vidjeli Sarajeva.

Prije toga, tri maloljetna Bošnjaka su zapalila staricu Srpkinju.

Ne vjerujem da ti dječaci imaju toliko pameti da po faci mogu prepoznati ko je koje nacionalnosti. Ali zato su tu neki drugi koji će to nakon što se slučaj desi, mudro prepoznati i uprijeti prstom. Pa će organizovati proteste, optuživati vlasti, policiju....

Ja mislim da je u pitanju jedna sasvim prosta stvar – genetika. Većina bolesti je nasljedna, ona se nosi u genima i jednom se ispolji. Nasilništvo je bolest i naslijedi se... ili se stekne u porodici.

Znam neke delikvente i porodice iz kojih potiču. U 90 % slučajeva to su nesređene porodice. Dakle, trebamo poraditi na promociji porodičnog života. Onako kako to rade Amerikanci u svojim filmovima. I pored toga imaju strahovito puno nasilja na ulicama. Zašto? Hoće li neko reći da su Amerikanci nasilnička nacija?

Ma nisu... ima ih tristo miliona i iz te mase mora izaci i masa negativiteta.

I oni od toga ne prave politički problem. Neće Obama prigovoriti Klintonovoj na nekom ubistvu crnačkog šessnaestogodišnjaka u Bronxu.

A kod nas...

Treba pendrek... malo za delikvente, malo za kriminalce, malo za političare, malo za sve nas... pendrek kao katarza.

04.02.2008.

JOŠ JEDNO SJEĆANJE NA OCA

Sinoć sam dugo razmišljao o mom rahmetli ocu. Ležao sam na krevetu okružen mrakom i tek ponekim tračkom svjetlosti uličnih svjetiljki koji su se probijali izmedju žaluzina.

Mrak donosi svakakva razmišljanja.

U stvari, nisam baš siguran da li sam razmišljao ili sanjao. To je bilo ono poznato stanje polusvijesti u kojem pokušavate zaspati a san kao u inat neće na oči. Poslije, kad napokon zaspite, niste sigurni da li ste nešto sanjali ili odista doživjeli.

Moj otac je bio dobar čovjek.

Ne govorim to kao sin nego kao daleki posmatrač sa udaljenosti od tridesetak godina. Čak i više. Bezbroj puta sam bio u situaciji da su me stariji ljudi pitali čiji sam, i kada bi dobijali odgovore, mahom bi govorili; „Tvoj otac je bio dobar čovjek“, „Bio je ljudina“.

A ja ga se i ne sjećam baš najbolje. Imao sam tek sedam godina kada je umro. Sjećam se nekih mali knjižica tankih korica iz kojih mi je čitao nekakve priće od čijih sadržaja danas ne pamtim ništa. Sjećam se njegovih neraspoloženja kada bi došao kući sa utakmice u kojoj je Željo izgubio. I prvog radio-prijemnika koji je donio, velikog EI Niš – lampaš radija u drvenoj kutiji sa velikim bijelim tipkama i zelenom kontrolnom lampom u gornjem lijevom čošku. Uz taj radio sam zavolio muziku. I još jednog sitnog detalja: kada mi je iz bolnice donio malo pakovanje meda koje se obićno servira za doručak.

To su moja sjećanja na oca. Ali se lika ne sjećam skoro nikako. Nemam čak ni fotografija jer je prokleti rat odnio sve.

Znam samo da mi je nedostajao sve te godine i da mi nedostaje i danas. Znam da se moj maleni dječiji mozgić uvijek bunio protiv nepravde da drugi imaju oca a ja ne....

I danas, poslije posla, nadjem se sa mojim rodjakom O. na kafi i ispričam mu o tome da sam imao taj polusan o ocu. Kaže da se i njemu to dešavalo... valjda i većini ljudi. A ja mu predložim da se provozamo do mezarja. Njemu se nije išlo a ja sam insistirao jer me nešto tjeralo. Morao sam.

Krenuo je i on...

Putem smo razgovarali o nekim davnim događajima dok smo na mezarju ćutali.. svaki pored mezara svog oca koji su udaljeni svega 3 – 4 metra.

O je ateista i stajao je pored mezara ne dižući ruke na fatihu. Ja sam proučio fatihu i za svog i njegovog oca i sve ostale. Tu su uglavnom naši umrli rođaci.

Dugo sam stajao ispred humke i razmišljao. Imao sam dojam da zna da sam tu u da mu je drago zbog toga.

Rekao sam to kasnije rodjaku O a on se nasmijao i rekao kako ne vjeruje u zagrobni život jer kad čovjek jednom umre - umre za sva vremena.  Nisam htio o tome raspravljati sa njim jer su mi njegovi stavovi o vjeri bili dobro poznati.Ni ja nisam čovjek koji naročito prakticira vjeru, ali vjerujem. Jer, i život i smrt bi bili totalni besmisao ako poslije toga ne bi bilo ništa. Kada se popnete na jedan brijeg, ugledate drugi, a iza drugog je sigurno treći....

Nisam želio prićati o tome... želio sam samo posjetiti mezar svog oca, nadoknaditi bar malo od vremena kada to nisam činio jer sam trčao za ovozemaljskim blagodetima, zaboravljajućui da su one prolazne kao i mi sami.

Želio sam da moj polusan postane stvarnost, onako kako je otac moj san o vlastitom radio prijemniku pretvorio u san dajući za njega skoro cijelu teško zarađenu plaću...

15.01.2008.

trema

Eh, dragi moji blogeri...

Sutra vaš Sems ide na jednu malo operaciju... hoće malo da mi čačkaju po krvnim sudovima. Je li me strah? Ne znam... Malo ta neizvjesnost.. osječam više tremu nego strah.. Tješim sebe da je to preživjelo bezbroj ljudi... hiljade... i još žive.

Bilo kako bilo, moram. Jednom se već riješiti belaja.

Trebaće mi ipak sreće..

Čitamo se za desetak dana..

13.12.2007.

"otac"

Stari ljudi su govorili kako je batina iz raja izašla. Obzirom da nikada nisam bio pristalica sile ta izreka mi se i nije baš sviđala.

„Riječ je dovoljno jako oružje da se riješe svi konflikti.“

Da li je?

Mislim da nema osobe koja nije bar nekada poželjela da nekoga makar jednom „tresne“.

Ponekad riječi, ma kako snažne bile, nemaju željeni učinak. Jer, ne znaju svi jednako da slušaju.

A neki zaista zasluže....

Jučer sam ćuo groznu priću...

Za mene je bila tim groznija što se sve to dešavalo u mojoj blizini.

Otac je svoju kćerku seksualno zlostavljao više od deset godina.

Otac... može li se takav monstrum uopće nazvati ocem? Teško... jer on u toj nesretnoj djevojčici nije vidio kćerku nego seksualni objekat.

Još je groznije to što je o tome govorio policajcima kao da se radi o prestupu poput brze vožnje. Što je opisivao te događaje kao da prepričava kakav porno film. Bez emocija i trunke grižnje savjesti prićao je o gadostima koje joj je činio od njene devete godine. Rekli su mi da je policajac koji je uzimao izjavu izlazio vani da povraća.

Taj otac – idiot je u zatvoru... a kćerka... sama i sa uništenim životom u devetnaestoj. U stvari, on je vjerovatno bio uništen još kada je to njen otac učinio prvi put .

Kada sam slušao tu priću, poželio sam da je taj „otac“ tu negdje i da ga mogu „tresnuti“. Učinio bi to.

A nakon svega... šta bi čovjek zdravog razuma trebao reći?

Pogledajte oko sebe i pomislite da se takvo što u ovom trenutku ne dešava i u vašoj blizini.


Stariji postovi

PONIŽENI I UVRIJEĐENI
<< 10/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


BLOGG PRIJATELJI

meni drage pjesme
Alannah Miles - Song Instead Of Kiss

Song instead of a kiss
Baby this is a song instead of a kiss
For all of you who ache
Who long for nights like this

Song instead of a touch
Darlin', this is a song instead of a touch
To all of you who wait so long
And need so much

It is for those who like to cling
It is to those, to those I sing
[ From : http://www.elyrics.net/read/a/alannah-myles-lyrics/song-instead-of-a-kiss-lyrics.html ]
Here is a song instead of a clutch
Instead of a moon
Instead of a soothing touch in the afternoon
It is for those who like to cling
It is to those, to those I sing
Here is a song instead of a clutch
Instead of a moon
Instead of a soothing touch in the afternoon

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
55461

Powered by Blogger.ba