PONIŽENI I UVRIJEĐENI

NE ZNAM DA LI JE OVAJ SVIJET ZA NMENE ALI JA ZA NJEGA SIGURNO NISAM


10.12.2007.

mojih 1000 dana

Slučajno pogledam tu statistiku i vidim da je danas ravno hiljaditi dan kako sam član blogg zajednice.

Kako vrijeme brzo tečeeee!!!!

Zato, bez imalo straha da ćete me proglasiti narcisoidnim, sam sebi, ovako javno, od srca ČESTITAM.

09.12.2007.

PONOĆ IZA PROZORA

Prošla je ponoć. Sjedim kraj prozora i posmatram pustu vlažnu ulicu stegnutu decembarskom studeni. Nekako mi se čini da večeras i ove ulične svjetiljke slabije svijetle.

  Nigdje nikog. Ni automobila, ni prolaznika, čak ni noćnih pasa lutalica.  Gledam u okolne zgrade. Svjetlost samo na tri prozora.

Šta oni tamo rade u ovo gluho doba? Možda gore na četvrtom spratu neko sada leži bolestan i bez sna čeka da dođe jutro. Noć je teška i duga bolesniku. Iza onog drugog možda neki student priprema ispit, ili neko možda gleda televiziju, možda čita knjigu, ili ga je možda san prevario pa svjetlo ostalo upaljeno. A tamo u prizemlju... možda neki  mladenci koriste tišinu sitnih noćnih sati.

 Koliko sudbina iza tih prozora o kojima ne znamo ništa? Koliko tajni, patnji, problema – sreće, radosti i zanosa. Koliko je sada snova u podsvijesti spavača koji će ujutro biti zaboravljeni prekinuti bukom gradskog života? A možda sada neko gleda u moj prozor i misli o tome šta se dešava iza njega. Ali ja sam bar sakriven u mraku. Mrak je uvijek dobar paravan – i za dobro i za zlo.

Gledam iznad zgrada. Nebo tamno, tmurno... nekako prijeteće.  Zašto se sada ne mogu sjetiti ničega što bi me vezalo za jednu lijepu zvjezdanu decembarsku noć? Da li bi uopće trebao? I čemu?

Prošlost... ha... skup iskustava i sječanja.  Besmislena matematička računica sačinjena od istovremenog sabiranja godina i oduzimanja od života.Zbir je, na koncu, uglavnom nula.

Ali, ja joj se uvijek vraćam. I nije to prošlost tipa „Hanibal ante portas“... to je MOJA prošlost. Moji uspjesi i padovi,  strahovi... snovi od kojih se veoma mali broj ostvario. Moje uspomene na sretno djetinjstvo i lijepu mladost, na sve ono što jesam ja.

A jesam...

Zato sam večeras tu.. pospan a budan jer mi nešto ne da snu na oči.

Zato gledam u te nijeme prozore iza kojih se odvijaju uspavani životi.

Htio bih sada otvoriti svoj prozor ali se bojim hladnoće koja će ući... zvuka koji ću proizvesti otvarajući ga i narušiti ovu tišinu. Ne želim da išta naruši taj mir koji me čini spokojnim.

A sutra ću kroz ovaj isti prozor gledati kako teče život niz ovu istu vlažnu ulicu. Kako gmižu kao mravi, prolazeći jedni pored drugih ne dodirujući se pipcima kao znak prepoznavanja. Ljudima to ne treba. Zašto uopće prepoznati nekoga u čije sam prozore možda zurio prethodnu noć, želeći dokućiti šta se iza njih dešava.

I sići ću onda među njih i vođen obavezama ići tom tom istom utrtom betonskom stazom...  i biti jedan od hiljadu....

 

03.12.2007.

prijatelji

Vec sam u mojim ranijim postovima vise puta pominjao moje prijatelje iz djetinjstva K. i S. Proveli smo mi skupa najljepše godine djetinjstva i rane mladosti; .zajedno se igrali, odrastali, maštali... zajedno proživljavali prve ljubavi  i prolazili kroz prva teža životna iskustva.

Prošli smo i rat zajedno... K je bio na jednom, S na drugom ratištu... ja sam se kretao izmedju njih. Ostali smo čitavi... tjelesno. Duše nam, čini se, nisu....

Kao da oni dječaci nisu preživjeli... a poslije rata se rodili neki tridesetogodišnjaci koje su povezivale jedino uspomene.

Odveo nas život na različite strane; K je u Americi a S živi nekih desetak kilometara od mene. K je oženjen i ima lijepu kuću negdje u Masačusetsu, lijep posao i valjda koji dolar na računu. Postao je pravi Amerikanac, pos'o, kuća i... rijetko kad birtija.

S se jos nije pženio... ima posao i život samotnjaka. Još piše poeziju i živi u sopstvenom svijetu ideala. Ponekad popije koju u nekoj birtiji i gladan i usamljen ode u hladni stan da prespava još jedan maleni dio života do ustajanja u pola šest i odlaska na posao.

K je nekoliko puta dolazio ovamo. Uglavnom se nadjemo negdje u kafani i prebiramo po uspomenama. Bio je tu kad sam bio u bolnici. Posjetio me jednom i nazvao pet - šest puta. Bio je tu mjesec dana ...otišao dva dana poslije mog izlaska... oprotili smo se telefonom.

S mi je tokom boravka u bolnici takodjer došao samo jednom i mislim, nazvao dva puta. Njih dvojica se za tih trideset dana nisu vidjeli ni jednom. A jedan od drugog su bili udaljeni 300 metara. Može li biti? Prijatelji iz djetinjstva? Očekivao sam ih da mi zajedno dodju, da se šalimo kao nekad, makar to bilo i u sumornoj bolničkoj atmosferi.

Nije se dogodilo. Nije se mnogo šta dogodilo ni poslije. U stotinjak dana od izlaska iz bolnice K mi je poslao desetak mailova od po pet - šest redova. S mi nikada nije došao iako je između nas samo tih desetak kilometara. Nije čak ni nazvao. Prijatelj iz djetinjstva. Poslah mu prošle sedmice poruku i on poslije toga zove. Kaže stid ga je i doći će. I nema ga.

I pitam se zbog čega?  Zbog vremena u kojem živimo? Zbog trke za novcem, statusom? Zbog hroničnog pomanjkanja vremena za sve i svakoga? Ili zato što sve ovo skupa uzima dušu, ubija ljubav i čereči prijateljstva.

 Ljudi se mijenjaju. Valjda i ja... samo što to ne primjećujem... ili neću da primjetim.

29.11.2007.

samo da se javim...

Pisao bih.....

da se ne moram boriti za zdravlje...

da me, kao u inat, nije stislo na poslu...

da mi nije umro jedan blizak rodjak...

da mi kompjuter nisu "rasčerećili" virusi a meni bilo mrsko više se boriti i sa bolesnim kompjuterom

da mi sve cesce ne dodje ono "svejedno" i nemam volje ni za čim

i tako unedogled...

Ali ću pisati bar ponekad jer vidim da ipak ima i onih kojima nedostajem.....

26.08.2007.

ja opet kratko

 

Dvadeset jedan dan Sems odleža u bolnici. Pa da je bar bilo neke fajde.... Nisu otkrili zbog cega sam imao tu bol u grudima. Mislili srce - nije; mislili angina - nije... želudac, abdomen. pluća, štitnjača..... ma sve mi gledali naši fini doktori i na kraju skontali da mi nije ništa. Ja kao, "zdrav k'o drijen". A mene i sada ponekad zaboli. Elem, kući sam, ne radim i čekam da me opet (ne daj Bože) strefi i da ponovo moram proći sve ono što sam prošao u tih 21 dan jer mi nisu skontali dijagnozu.

Nemam dijagnozu ali ću, ako ovako nastavi, imati šifru.

Sve bi to, reće jedan dr. moglo biti na nervnoj bazi. Mogući postratni sindrom. E, baš....

I neću vam pisati o svim dešavanjima u bolnici (a imao bih toliko toga), jer ne želim  da vam ogadim naše bajno zdravstvo. Drugo; bilo je tu i nekih pozitivnih dešavanja i finih osoba.

Na kraju - NE D'O BOG NIKOM.

13.08.2007.

tu sam, ali...

Vas Sems je vec neko vrijeme u bolnici ... uspio sam se nakratko dočepati kompjutera i naskrabati ovo.

kazu da nije opasno ali bi moglo biti.

Nadam se izlasku za koji dan.

 

Pozdrav mojim blogerima.

 

26.05.2007.

ljetovanje

Kopam ovih dana po netu tražeci kakav dobar aranžman za more; hoteli, apartmani, kuće za odmor.. na Jadranu, naravno.

Nađem hotel - ma milina - all inclusive i cijena od 707 po osobi. Kontam, nije to puno, imaš sve, hranu piće, dobar smještaj, milion nekakvih pratećih sadržaja.. Nazovem agenciju (u Sarajevu), a oni rekoše - jeste 707 ali Eura. E, sad već nije povoljno. Sarajevska agencija, pa u Eurima.

Odoše oni u Evropu prije političara.

Pa se dam na traženje drugih hotela sa all inclusive i ostanem šokiran. Ništa ispod tih 700 Eura po osobi.

Hajd, kontam, možda su privatni apartmani malo povoljniji.

I jesu.

Ali, da išta valja, ( a takvih je malo), moraš izdvojiti najmanje 60 Eura po danu, plus hrana,  takse, ovo, ono (naplaćuju čak i upotrebu fena za kosu, kućni ljubimac je 10 Eura po danu!!!).. Elem i to dodje prilicno skupo, ali je podnošljivije. Pogledam malo aranžmane sa destinacijama izvan Hrvatske.

Čovjeće!

Pa povoljniji su Tunis i Maroko, pa čak i Turska, nego Hrvatska. Osmodnevno krstarenje po Mediteranu je nešto preko 500 Eura po osobi. Jeftinije nego nekakav polovan apartman na  Makarskoj rivijeri za 10 dana.

Puni pansion u hotelu sa 5 zvjezdica u Albanskom Draču je 40 Eura.

Razmišljam, po čemu je Hrvatska bolja od drugih Mediteranskih zemalja pa je tako odskočila sa cijenama?  Imaju, kažu, lijepu obalu... Imaju, ali sve obale na svijetu su lijepe.

Još kad mi se danas prijatelj požalio na to da je išao u vlastitu vikendicu kod Dubrovnika i da mu hrvatski carinici nisu dali unijeti ni grama hrane preko granice!!!  Ne, mora on to kupiti u hrvatskim prodavnicama po tri puta većim cijenama.

A onda, pred sezonu na neki čudesan način dignu vrijednost Kune. Sve u cilju deranja džepova ljudi željnih malo odmora.

Ali, šta da se radi??

Imamo ono malo Neuma gdje ne možemo svi ni stati pa nam jedino preostaje Hrvatska.  A ono to valjda znaju, kao i činjenicu da Bosanci i Hercegovci najviše i ljetuju kod njih. zato nam u ljetnom periodu ne treba ni pasoš za ulazak u Hrvatsku. Tada smo dobrodošli, ali bez hrane kupljene u BiH i sa što više Eurića u džepovima.

Znam da mi ipak ne preostaje ništa drugo nego Hrvatsko primorje.. ali, ne čini li se da malo pretjeruju???

13.05.2007.

Malo vedrine

Stoje dva tigra u pustinji i gledaju kako pored njih ponosno dignute glave prolazi lav.

Utom jedan tigar drugog udari repom (kao u šveps reklamama) i kaže:

Jarane, kuži vehabije....

13.05.2007.

EUROSRANJE

Završi Euro Song Contest i ne mogu a da ne kažem (oprostite na izrazu) - čisto sranje.

Kao i obićno, dok zemlje bivšeg SSSR-a onako komšijski podijele međusobno bodove, pa im se priključe Rumunija, Bugarska, Kipar itd., onda je jasno da drugima ne ostaje puno. Nije mi krivo zbog naše pjesme, ruku na srce - bilo je puno boljih, ali ovo glasanje - smijao sam se od muke. To nema nikakve veze sa muzikom.

Ako Evropa hoće da zaista bude EVROPA mora hitno nešto mijenjati u ovom show-u. Ovako će svake godine imati sranje.

Sad mi je jasno zašto su Italijani istupili. Dolazi do apsurda da nekad velike muzičke sile kao što su Irska, UK, Francuska ostaju na zadnjim mjestima. Nemaju ljudi šanse.

Ovim političkim glasanjem to više nije Evrovizija nego Politvizija.

I znam da više nikada neću gledati ovo sranje. Vjerujte mi na riječ

04.05.2007.

ne mogu ostati ravnodušan na nečije suze

Opaka bolest prijeti da sruši jednu mladost

 

  

        Dvadesetogodišnja Mirsada Kadrić iz ilijaškog naselja Vlaškovo već dvije godine leži potpuno prikovana za krevet u porodićnoj kući u kojoj živi sa majkom Suadom. Do tada je živjela životom mlade osobe koja je pohađala medicinsku školu želeći jednog dana biti doktor i pomagati ljudima. Sudbina je htjela da je njoj sada potrebna pomoć drugih ljudi. Iznenada je oboljela od progresivne Multiplex skleroze koja se pojavila kada je pohađala treći razred. Pola godine se uspijevala kretati i putovati do Sarajeva, a već u drugoj polovini noge su otkazale poslušnost i majka ju je svakodnevno vozila u školu.

A onda je putovanje u školu zamijenila putovanjima do liječničkih ordinacija. Dijagnoze su bile sve strašnije; opaki «plakovi» su napali moždane ćelije što je prouzrokovalo potpunu nepokretnost i naglo gubljenje vida. Zahvaljujući pomoći komšija i preduzeća «Gras» gdje je zaposlena majka Suada, uspjele su doći do najpoznatijih doktora u Sarajevu, Tuzli i Beogradu koji su rekli da se može pomoći korištenjem lijeka «Interferol» i da terapija traje godinu dana.

Ukupna vrijednost terapije iznosi 14484 eura, s tim da bi se počelo sa liječenjem potrebno je imati doza za najmanje tri mjeseca.

        - Za dosadašnje liječenje smo potrošili sve što imamo i sada smo pred neprelaznim zidom. Taj lijek nam daje nadu ali ga ne možemo nabaviti. Težak je osječaj kad imate spoznaju da šanse postoje ali su neostvarive samo zbog novca -  prića nam majka Suada koja je uglavnom na bolovanju jer niko drugi nema pomoći nepokretnoj kćerki.

Kaže da bi možda i mogla nešto uštedjeti od plate da ne mora svakog mjeseca za lijekove koje Mirsada sada koristi izdvojiti 240 KM. Teška bolest i dalje uzima svoj danak pa Mirsada odnedavno koristi i kateter. Jasno im je da se iz dana u dan situacija samo pogoršava i da će možda jednog dana shvatiti da je prekasno za sve.

        - Svjesna sam toga ali šta ću... ništa ne mogu promijeniti iz ovog kreveta na točkovima na kojem danima prelazim iz jedne u drugu sobu i to je za sada sav moj svijet. Bojim se da će do kraja života ostati ovako – govori Mirsada dok traži majčinu pomoć da joj podesi jastuk.

Možda ipak za ovaj mladi život nije kasno – ako se bar neki od nas potrude da joj slabašnu nadu pretvorimo u mladost na vlastitim nogama.

 

Za sve one koji žele pomoći Mirsadi otvoren je i žiro račun u KM:

1610000000000011

09-00-54337-2

kod Raiffeisen bank dd na ime Mirsada Kadrić

 

 

 

       

 


Noviji postovi | Stariji postovi

PONIŽENI I UVRIJEĐENI
<< 10/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


BLOGG PRIJATELJI

meni drage pjesme
Alannah Miles - Song Instead Of Kiss

Song instead of a kiss
Baby this is a song instead of a kiss
For all of you who ache
Who long for nights like this

Song instead of a touch
Darlin', this is a song instead of a touch
To all of you who wait so long
And need so much

It is for those who like to cling
It is to those, to those I sing
[ From : http://www.elyrics.net/read/a/alannah-myles-lyrics/song-instead-of-a-kiss-lyrics.html ]
Here is a song instead of a clutch
Instead of a moon
Instead of a soothing touch in the afternoon
It is for those who like to cling
It is to those, to those I sing
Here is a song instead of a clutch
Instead of a moon
Instead of a soothing touch in the afternoon

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
70315

Powered by Blogger.ba